(taksonomija)
-carstvo: životinje (Animalia)
-koljeno: svitkovci (Chordonia)
-potkoljeno: kralježnjaci (Vertebrata)
-razred: gmazovi (Reptilia)
-red: kornjače (Testudinata)
-rod: Testudo
-vrsta: obična čančara (Testudo hermanni)
-podvrste:
U okviru populacija koje naseljavaju Balkanski poluotok razlikuju se dvije podvrste, nominalna Testudo hermanni hermanni (Gmelin, 1789) i Testudo hermanni boettgeri (Mojsisovics, 1889). Relativno je lako međusobno razlikovati ove dvije podvrste; treba samo pogledati oblike koloracije na plastronu. Kod podvrste T. h. hermanni tamnija pigmentacija je cjelovitija i pokriva veću površinu plastrona, dok je kod T. h. boettgeri ona dosta slabije izražena sa većim nepigmentiranim prostorom u središnjem dijelu plastrona.
VANJSKI OPIS
Noge su kratke i zdepaste, prsti su srasli zajedno, na prednjim nogama imaju 5, na stražnjim 4 pandže.. Nadrepna ili suprakaudalna ploča stražnjoj strani oklopa je uvijek podijeljena i prema tome parna. Na vrhu repa je oštar šiljak, dostiže dužinu oklopa od 12 – 20 cm, dok ženke T.h. boettgeri mogu narasti do 25 cm duljine. Oklop je sa gornje strane maslinastožut s tamnim šarama, odozdo je sa svake strane crni rub.Oklop je uvijek sastavljen iz određenog broja koštanih ploča poredanih po utvrđenom rasporedu. Srastao je sa tijelom i samo s prednje i stražnje postoje otvori za prolaz glave, nogu i repa, koji se u slučaju opasnosti uvlače unutra. Gornji ili leđni dio oklopa naziva se karapaks (lat. carapax), a donji ili trbušni plastron (lat. plastron). Iznad svake ploče koštanog oklopa nalazi se odgovarajuća rožna ploča, ali se granice ovih dviju vrsta ploča ne poklapaju. Broj koštanih i rožnih ploča na karapaksu je znatno veći nego na plastronu. Karapaks je izgrađen od oko 50 koštanih i najmanje 38 rožnatih ploča, dok je plastron sastavljen od 11 koštanih i 12 rožnatih ploča. Sredinom karapaksa duž leđa pruža se pet ploča (lat. neuralia), koje su srasle sa trnolikim nastavcima pršljenova kralježnice. Desno i lijevo od neuralia prostire se po jedan niz od četiri široke ploče, srasle s rebrima koje se nazivaju rebrene ili costalia, dok se ivicom karapaksa u obliku vijenca pruža jedan niz malih pločica koje s donje strane graniče sa plastronom i nazivaju se ivične ili marginalia. One nemaju direktne veze sa kosturom kornjača. Među marginalnim pločama jedna mala, neparna pločica leži naprijed iznad posljednjih vratnih pršljenova i naziva se vratna (nuchale), dok se na suprotnoj strani, iznad repa nalazi jedna ili dvije nadrepne ploče (supracaudale). Plastron se skoro uvijek sastoji iz šest pari širokih ploča koje se međusobno dodiruju u jednoj središnjoj liniji. Oblik i međusobni odnos ovih ploča imaju veliki značaj pri identifikaciji.
Unutarnji kostur (endoskeleton) kod kornjača je sastavljen od aksijalnog (lubanja, kralježnica i rebra) i apendikularnog (rebra, ključna i zdjelična kost) dijela. Kralježnica je izgrađena od 40 - 50 kralješaka od kojih je samo 8 vratnih i 25 - 30 repnih slobodno. Ostali su svojim trnovitim nastavcima srasli sa karapaksom, dok su ključna i grudna kost srasle sa plastronom.
GEOGRAFSKA RASPROSTRANJENOST
Naseljava razmjerno usko i isprekidano područje europskog dijela Sredozemlja: jugoistok Španjolske i Baleare, južnu Francusku i Korziku, središnju i južnu Italiju, Siciliju i Sardiniju, obalna područja Hrvatske, Crne Gore, Albanije i Grčke, te dijelove Bosne i Hercegovine, Bugarske i Rumunjske.
U Hrvatskoj je česta u području Dalmacije do sjeverozapadne granice Zadar – Novigrad – Obrovac. Sjeverozapadno, uzduž Velebita, na otocima Rabu, Cresu i Krku, čančara je puno rjeđa. U kontinentalnim predjelima naše zemlje prirodno ne dolazi. U našoj je županiji čančara relativno česta životinjska vrsta, nalazimo je na prostoru od Konavala do doline Neretve i na otocima. Na širem dubrovačkom području naročito je česta u Dubrovačkom primorju i na Pelješcu. Također, ljudi je vrlo često udomljavaju u svojim vrtovima.
ŽIVOTNI PROSTOR(BIOTOP) I PONAŠANJE
Čančara je kornjača, a svim je kornjačama životna lozinka: tko polako ide, daleko stigne. Kada osjeti opasnost, spas će potražiti u zaštiti svojega čvrstog oklopa. Izuzetno se lako navikava na sužanjstvo i vrlo često i u našem Gradu ljudi udomljavaju čančare u svojim vrtovima, stanovima ili na balkonskim terasama. Udomimo li čančaru u vrtu ili u kući (u terariju), lako će se naviknuti i snaći. U jelu nije probirač, pa joj svakojako povrće ide u tek, a usput pojede i crve, pužiće, gusjenice i slično. Bude li hrane u obilju, neće joj dodijati da pomalo žvače od jutra do mraka; nema li hrane – izdržat će bez nje i čitave tjedne. I tako dan po dan, čančara proživi svojih pedesetak i više godina. Žive pojedinačno, samo u vrijeme parenja traže partnera. Rastu vrlo sporo, ali zato imaju dugi životni vijek. Neobično je otporna te izuzetno dobro preživljava razne ozljede. Obična čančara živi po suhim, kamenitim, grmljem obraslim toplim predjelima mediteranskog područja. Najčešća je po travnatim kamenjarskim ravnicama, gdje se često susreće po rubovima maslinjaka, šikara i na obradivim područjima. Rjeđe je možemo naći u brdovitim područjima, dok je iznad 700 m vrlo rijetka. Izbjegava ekstremne temperature, zimsko razdoblje u stanju mirovanja provodi plitko zakopana pod zemljom. Prije nego što dobro zahladi, a to je obično krajem listopada, čančara u zemlji iskopa rupu u kojoj će dočekati tople proljetne dane. Iz zimskog se sna budi tijekom ožujka i travnja i kreću u potragu za partnerom. Odmah nakon toga dolazi do parenja.Iako inače vrlo miroljubljivi, mužjaci u vrijeme parenja postaju vrlo ratoborni. Kao pravi hrvači, suparnici nastoje jedan drugoga prevrnuti na leđa. U međusobnoj potjeri znaju se i satima sukobljavati u tako žestokoj borbi. Pobijeđeni će dugo mlatarati nogama dok mu ne uspije osoviti se. Za trajniju uspomenu na poraz, pobjednik će ga još ljuto ugristi. Kornjače grizu bezubim čeljustima kao oštrim kljunom
PREHRANA
Hrani se uglavnom biljnom hranom (lišćem sočnih biljaka i plodovima), ali ponekad se znaju hraniti i kukcima, te lešinama uginulih životinja, u zarobljeništvu jede voće, lišće salate i ostatke hrane.
RAZMNOŽAVANJE
Čančare se pare neposredno nakon zimskog sna, u lipnju. Kada mužjak osjeti potrebu za parenjem, krene u potragu za odgovarajućom ženkom. U vrijeme parenja spremne ženke ispuštaju osobite mirise, raspoznatljive samo čančarama, pomoću kojih ih mužjaci mogu lakše pronaći. Nakon što pronađe pogodnu ženku započinje ritual parenja. Mužjak najprije započne njušiti i povremeno lagano grickati ženku, nakon čega ona obično počinje trčati pred njim. Nakon nekog vremena ženka zastane, a mužjak joj ponovno počne grickati prednje noge i glavu, koje ona uvlači u oklop kako bi se zaštitla od njegovih ugriza. Mužjak ovom prilikom zna biti vrlo agresivan, a ugrizi mu često znaju biti vrlo snažni. Cijelo ovo vrijeme mužjak se pokušava spariti s ženkom naskačući joj s leđa. Ukoliko ženka prihvati mužjaka, parenje započinje i to prilikom mužjak ispušta glasove nalik pištanju, dok se ženka u principu ne glasa. Tijekom parenja ženka se cijelo vrijeme pomalo pomiče prema naprijed, a on ide za njom i naskakuje je. U slučaju da ženka ne odgovara na udvaranje, mužjak zna biti vrlo agresivan prema njoj. U mužjaka se sperma stvara tijekom ljeta i ostaje kroz hibernaciju do slijedećeg proljeća i parenja, a kod ženke se također jaja počinju ljeti razvijati i razvoj im se dovršava na proljece. Prije krajnjeg razvoja ljuske ono biva oplođeno. Također, ženka se ne mora svaki puta pariti da bi bila jaja bila oplođena, jer ima sposobnost čuvanja sperme u sebi do četiri godine. To znači, da čak i ako nema mužjaka oko sebe, može sama oploditi svoja jaja u razdoblju od jedne do tri godine od kada je primila spermu.
Nakon parenja i oplodnje ženka počne tražiti pogodno mjesto za polaganje jaja. Najprije vrhom čeljusti počne pipati zemlju i zagrebavati zemlju prednjim nogama. Kada pronađe neko zaklonjeno, suncu izloženo mjesto u rahloj zemlji započne stražnjim nogama kopati jamicu. U njoj odloži 3 – 15, obično 6 – 8 bijelih ovalnih ili okruglastih jaja, veličine golubljih. Cijeli proces polaganja jaja, od početka kopanja, polaganja i zatrpavanja traje oko 3 sata. Nakon što zatrpa rupu, završavaju njene materinske brige. Čančarina jaja ostaju dugo u zemlji; u idealnim uvjetima inkubacija traje izmedu 8 i 11 tjedana (60 do 90 dana), mladunci iz jaja izlaze u rujnu. Što je temperatura zraka niža, to inkubacija dulje traje. Idealna temperatura za inkubaciju je 30° - 31,5°C i u tim se uvjetima najčešće izliježu mladi miješanih spolova. Neka su istraživanja pokazala da niže temperature inkubacije rezultiraju većim brojem mužjaka, a da se kod temperatura viših od 31,5°C izlijezu ženke.
Nakon što dovrši embrionalni razvoj u jaju, mladunci počinju izlaziti van. Obično taj proces traje od 8 – 24 sata. Ponekad svi mladunci ne izađu u isto vrijeme van, neki izađu i dan kasnije. Probijanje iz ljuske jaja i izlazak iz gnjezdišta nisu nimalo lagan zadatak, treba se probiti i kroz sloj zemlje kojim su pokriveni. U svojim prvim trenucima izlaska iz jaja oklop im je skroz zgužvan i naboran od sklupčanog polozaja u jajetu. Kada se izlegu, veličine su 30 – 40 mm i sa 6 – 8 g težine prepuštene same sebi, ali jako aktivne i živahne i odmah spremne za samostalan život. Istog se trenutka počnu kretati, a kroz par sati, odnosno dana, oklop im se izravna i svakim danom postaje čvršći. Rastu polako, pa će veličinu svojih roditelja dostići tek za 5 - 7 godina.
ZANIMLJIVOSTI
U Republici Hrvatskoj čančara je zakonom zaštićena vrsta životinje. Zaštita je određena Pravilnikom o zaštiti pojedinih vrsta gmazova (Reptilia), Državne uprave za zaštitu kulturne i prirodne baštine, temeljem članka 13. stavka 2. Zakona o zaštiti prirode ("Narodne novine" br. 30/94 i 72/94). Prema ovom zakonu pojedina biljna i životinjska vrsta koja ima zaštitu Države je vrsta koja je ugrožena ili rijetka. Strogo je zabranjena svaka radnja kojom je se ometa i uznemiruje u njenom prirodnom životu i slobodnom razvoju (rastjerivanje, proganjanje, hvatanje, držanje, ozljeđivanje i njegovo ubijanje, te oštećivanje njihovih, gnijezda ili legla i obitavališta). Zabranjeno je i prikrivanje, prodaja, kupnja i otuđivanje ili pribavljanje na drugi način zaštićene biljke i životinje, kao i njegovo prepariranje. Za svaku prouzročenu štetu nedopuštenim radnjama u odnosu na ovu zaštićenu životinjsku vrstu, a prema članku 1. Pravilnika o visini naknade štete prouzročene nedopuštenom radnjom na čančari utvrđena je kazna u visini od 4.000,00 kn.
No comments:
Post a Comment