BJELOGLAVI SUP

SISTEMATIKA

-Kraljevstvo: Animalia

-Koljeno: Chordata

-Razred: Aves

-Red: Falconiformes

-Porodica: Accipitridae

-Rod: Gyps

-Vrsta: Gyps fulvus
VANJSKI OPIS

Bjeloglavi sup je, danas, s rasponom krila od 2,4 m do 2,8 m i s dužinom od 95 cm do 105 cm jedna od najvećih ptica u svijetu koje lete. Prosječna težina mu je do 8,5 kg, a može doseći težinu i do 15 kilograma. Ima izvrstan vid koji je čak osam puta oštriji od čovjekova. Razlika između mladih i odraslih ptica je u boji perja i ovratnika. Kod odraslih ptica glava, vrat i ovratnik su bijele boje, a ostalo mu je perje smeđe s iznimkom tamnih letnih pera. Također postoji i razlika po tipu perja oko vrata. Odrasli imaju nitasti tip perja dok je kod mladih ptica pernata ogrlica nešto širih zastavica. Obojenost mladih ptica varira od smeđeg ovratnika do tamnosmeđeg perja. Općenito, što je ptica starija, ima svjetlije perje, kljun i oči. Takva razlika u boji omogućuje nam da im za lijepih sunčanih dana možemo uspješno odrediti starost na udaljenosti i do 800 m. Kljun im je crn a rep kratak, gotovo ravan. Spolno zreli postaju nakon pete godine života a prosječni životni vijek im je oko 50 godina koje mogu doseći i u zatočeništvu. Bilo je primjera i supova starih do 60 godina čime se još više potvrđuju kao dugoživuća vrsta. Odrasle ptice su monogamne i žive u trajnom zajedništvu
GEOGRAFSKA RASPROSTRANJENOST I ŽIVOTNI PROSTOR

Osvrnuvši se samo na razdoblje prije 100 godina lagano se primjećuje velika razlika u površinama koje su bjeloglavi supovi tada zauzimali u odnosu na površine koje danas zauzimaju. Do njihovog nestanka dolazi u cijelom svijetu a najuznemiravajuća situacija je u Europi i to u gotovo svim mediteranskim zemljama.

U svijetu

Bjeloglavi sup je rasprostranjen u sjevernoj Africi, južnoj i jugoistočnoj Europi, te jugozapadnoj Aziji (Arabiji, sjeverozapadnom Pakistanu i centralnoj Aziji od Tadžikistana do Altaja). Općenito nastanjuje umjerene i borealne zone planinskih područja, a granicu rasprostranjenosti čini srpanjska izoterma od 22 °C. Na Kavkazu se ptice gnijezde i do visine od 2750 m. Slično je zabilježeno i u Aziji i sjevernoj Africi.
U Europi je kritično stanje. U zemljama bivše Jugoslavije je još prije 5 - 10 godina živjelo 200 - 300 parova, a na početku 1990. Godine broj im je pao na 150 - 200 parova. U čitavoj Makedoniji nema ih više od 25 do 30 parova, u Hercegovini isto toliko, a u Srbiji ima samo 12 parova. Situacija je isto tako pesimistična i u drugim zemljama. U Rumunjskoj su nestali, u Bugarskoj im je broj pao samo na 10 parova, a slično je i u Grčkoj. U Italiji se gnijezde još samo na Sardiniji (desetak parova), gdje je 1986. godine počeo projekt njihova vraćanja u prirodu. Iz Francuske su posve nestali još 1945. godine, no početkom osamdesetih ponovno su umjetno naseljeni i danas se uspješno gnijezdi gotovo četrdesetak parova. Supova ima najviše u Španjolskoj gdje se u 140 kolonija gnijezdi oko 5 000 parova (90% europske populacije), no broj im i tamo opada, pa se dohranjuju na nekoliko hranilišta.

U Hrvatskoj

U davnoj prošlosti supovi su bili mnogo šire rasprostranjeni, kako u svijetu, tako i u Hrvatskoj. Tako se kod nas njegovo područje gniježđenja prostiralo po središnjoj Slavoniji (prije pedesetak godina i po okolici Vukovara), sjevernoj Hrvatskoj te po cijeloj Dalmaciji (kanjon Male i Velike Paklenice, kanjon Zrine, Biokovo te okolica Dubrovnika i Splita), uključujući i otoke (Dugi otok, Brač, Pelješac). Dokaz tome je nađen u Istri gdje su pronađeni fosilni ostaci bjeloglavih supova iz gornjeg pleistocena, dakle stari 10 000 godina, a možda i nekoliko desetaka tisuća godina.

Na žalost, brojnost mu opada, i početkom 20. st. nestaje iz tih dijelova Hrvatske. Danas se u Hrvatskoj gnijezdi otprilike 100 parova i to na zaštićenim lokalitetima (NP Paklenica, ornitološki rezervati na Cresu i Krku, a povremeno i na strmim liticama Malog Lošinja, Plavnika, Prvića i Golog otoka). Godine 1997. zabilježeno je i gniježđenje na otoku Pagu.
Kako se u drugoj polovici ovog stoljeća počelo sa prebrojavanjem broja parova saznala se točna situacija u Hrvatskoj. Tako je prilikom vegetacijskih istraživanja 1996., na Kvarneru evidentirano oko 120 parova, od čega je gotovo polovica pripadala klisurama Divinske na Krku i Prviću. Prebrojavanjem gnijezda na otoku Cresu obavljenom 1984.godine sa sigurnošću je potvrđeno da je 25 parova uspješno izvelo mladog. Na Krku je u to vrijeme bilo 12 parova, a isto toliko i na otoku Prviću, dok je na Plavniku bilo tri para. Tijekom posljednjih 15-20 godina zahvaljujući projektu zaštite bjeloglavih supova na otoku Cresu, njihova populacija se povećala za oko 140 % i danas tamo živi 70 parova koji godišnje osnuju 35-40 gnijezda. Ne postoje točni brojčani podaci o stanju u NP Paklenica, u kojem supovi žive najvjerovatnije još od razdoblja zadnjih ledenih doba, već samo grube procjene. Na području kanjona Male Paklenice 1985. bilo je 5 - 10 parova, 1986. 6 - 10 parova, 1990. 2 - 4 para , a 1996. najmanje dva para. U kanjonu Velike Paklenice 1985. gnijezdilo se 3-5 parova, 1990. 1-2 para, dok im je 1996. broj porastao na 5 parova.
No, ukupno stanje je još uvijek upitno. Naime, dva najveća hrvatska stručnjaka za bjeloglave supove daju različite podatke. Gordan Lukač, vođa projekta zaštite u NP Paklenica, smatra da u Hrvatskoj živi tek 100 parova, dok Goran Sušić, vođa projekta zaštite na Cresu, smatra da na ovim prostorima živi 250 - 300 mužjaka i ženki. Po podacima Dr. Sušića, danas na Cresu obitava oko 70 parova, na Prviću i Pagu 30 - ak (posljednjih nekoliko godina broj im nije utvrđivan zbog nedostatka sredstava), a u NP Paklenica osam parova bjeloglavih supova. Gordan Lukač pak navodi da je do kraja 1997. godine na području NP Paklenica živjelo 10 parova, odnosno po njegovim podacima čak 10% ukupne hrvatske populacije bjeloglavih supova.
Budući da još nisu završila višegodišnja istraživanja populacijskih parametara koja bi rezultirala točnim podacima o stopi fekunditeta po gnijezdećem paru u koloniji, te stopi mortaliteta mladih u dobi do spolne zrelosti, još ne možemo govoriti o stupnju populacijske stabilnosti kolonija. Kako je poznato da se supovi premještaju iz kolonije u koloniju, tek kada se pregleda čitav Kvarner, kao najveću koloniju, moći će se reći nešto više o stabilnosti odnosno o perspektivi opstanka hrvatske populacije supova pri sadašnjim uvjetima.
Koju god brojku cjelokupne populacije supova prihvatili kao točnu još uvijek ostaje poražavajući postotak o opadanju brojnosti 1998. čak za 50 % koji je više nego alarmantan i izvrstan je pokazatelj loše situacije i u Hrvatskoj.
PREHRANA

Već je rečeno da supovi pripadaju strvinarima, te se kao takvi hrane isključivo uginulim životinjama i ne napadaju živi plijen koliko god on bio nemoćan. Isto tako nikad nije zabilježeno da se hrane pripadnicima svoje vrste ili ikakvim pernatim životinjama. Iako nisu izbirljivi, poslastice su im iznutrice velikih sisavaca, npr. uginulih ovaca, konja, goveda, magaraca, lisica i zečeva. Upravo zato ih možemo najčešće očekivati u nedirnutim područjima koja još uvijek posjeduju veliku raznolikost životinjskog svijeta.

U potragu za hranom idu svakodnevno no uvijek u skupinama od nekoliko supova. Takve skupine formiraju tzv. "češalj" pri kojem je svaki sup od svog lijevog i desnog susjeda udaljen 1 kilometar ili više (međusobno se mogu vidjeti i na udaljenosti do 12 km), te pretražuje područje pred sobom. Vid im omogućuje pretraživanje područja velikog stotinjak četvornih kilometara, i to s visine 600 - 1 000 m. No najčešće pri potrazi borave na visini od 200 do 600 metara iako strvinu ovce mogu uočiti s visine od čak 6 km. Kada jedan otkrije lešinu, često uz pomoć vrana ili gavranova, on počinje kružiti, što je informacija za njegove susjede da mu priđu i pridruže kruženju. To "skretanje" s redovite "zračne ulice", po kojoj su pretraživali, uočavaju i susjedi ovih prvih, te se i oni pridružuju i tako za nekoliko minuta nad lešinom kruži nekoliko desetaka supova, iako u vrijeme kad je prvi otkrio hranu nije bilo ni jednog u vidokrugu. Prilikom potrage obično jedre zahvaljući čemu dnevno prelaze nekoliko desetaka kilometara u radijusu, dok u slučajevima pomanjkanja hrane prelaze i stotine kilometara. Inače za vrijeme 6 ili 7 sati dnevne aktivnosti prijeđu bez poteškoća udaljenost od 300 km.
Kako bih to prikazao na živom primjeru spomenut ću slučaj pakleničkih supova. Njihovim proučavanjem se došlo do saznanja kako za hranu obilaze brdovite dijelove sjeverne Dalmacije, rubne, brdske dijelove Ravnih kotara, rijeku Zrmanju i Krupu, zatim otok Pag, južne obronke Velebita (Bojinac, Veliko i Malo Rujno, Veliko i Malo Libinje) kao i vršnu zonu Velebita (Badanj, Vaganski vrh, Sveto brdo, Tulove Grede) odnosno Liku. Postoji i vjerojatnost da povremeno odlijeću na udaljenije otoke Ugljan, Pašman, Dugi otok i Kornate.
RAZMNOŽAVANJE


Ciklus gniježđenja supovi počinju odmah po osamostaljenju mladog iz prijašnjeg legla, pa se već od listopada mogu promatrati svadbeni letovi koji prethode parenju. Pri svadbenim letovima dva supa lete tik jedan uz drugog, gotovo se dodirujući krilima, ili jedan iznad drugog te se zajedno obrušavaju i podižu. Ti letovi se odvijaju najčešće savršenim odabirom zračnih struja u kanjonu ili liftova, pa ptice dosegnu visinu od 1000 do 1500 m bez da zamahnu krilima. Tokom tih letova slijeću na stijene gdje će odabrati mjesto za gnijezdo i ponovno se vraćaju u zrak. U slučaju da prije svadbenih letova nema dovoljno hrane do parenja neće niti doći.
Gnijezdo počinju graditi krajem prosinca i početkom siječnja. Gradnja se nekih dana odvija vrlo živo, pa obje ptice slijeću na strme litice ili pukotine stijena, kljunovima uzimaju grane s grmlja ili vlati trave, te ih prenose do budućeg gnijezda. Grade ga različitim intenzitetom 20 - ak dana.
Nakon parenja, od sredine siječnja do sredine ožujka, ženka polaže jedno prljavobijelo jaje s riđim pjegama. Na njemu sjedi naizmjence s mužjakom 48 - 54 dana . Do izmjene, prilikom koje izvode kratki pozdravni ritual, dolazi jedanput na dan, ponekad i rjeđe. Za vrijeme inkubacije dolazi do čestog uznemiravanja ptica što dovodi do napuštanja gnijezda, hlađenja jajeta i ugibanja zametka, odnosno mogućnosti da gnijezdo opljačka gavran.
Ukoliko razdoblje inkubacije prođe bez problema, iz jajeta se izlegne čučavac prekriven bijelim paperjem. Tada za roditelje počinje težak period u kojem moraju priskrbiti dovoljno hrane za mlado. Taj period traje 4 mjeseca a zatim mladi ptić kreće na svoj prvi let. Ukoliko ga preživi on ostaje još nekoliko mjeseci (srpanj, kolovoz) ovisan o svojim roditeljima. U tih nekoliko mjeseci treba naučiti i steći iskustvo u letenju, hvatanju zračnih terminala i pronalaženju hrane. Završivši učenje i prevladavši sve probleme mladi sup se osamostaljuje i započinje novi ciklus. No sve dok spolno ne sazrije, dakle, dok ne proživi prvih pet godina, postoji opasnost od stradavanja jer su podaci pokazali da upravo u prvih pet godina života mortalitet dostiže ogromnih 90 %.
Tijekom tih prvih pet godina, u svojevrsnom pubertetu, mladi supovi napuštaju matičnu koloniju, lutaju i prelaze velike udaljenosti. Praćenjem hrvatskih supova saznalo se da prvo prelijeću u austrijski dio Alpa gdje se zadržavaju kraće vrijeme, da bi zatim duž Dinarida prelijetali prema Grčkoj, Bugarskoj i Turskoj te dalje prema sjevernoj Africi, kao npr. creski sup Leđni zmajo koji je mjesec dana nakon napuštanja Cresa viđen u Čadu, 3750 km udaljen od Cresa. Isto tako postoji vjerojatnost da se dio ptica upućuje i zapadnoeuropskim pravcem u sjevernu Afriku, preko Gibraltara.
Prošavši kroz taj petogodišnji period supovi počinju osjećati nagon za traženjem para a isto tako im i jača privlačnost za područjem u kojem su se izlegli, te potragu za parom i mjestom za gniježdenje, gdje će provesti ostatak života, obavljaju u svojim matičnim kolonijama.
PONAŠANJE

Prilagodbe bjeloglavih supova

Kako su se bjeloglavi supovi razvili kao izričiti strvinari, dakle hrane se iznutricama mrtvim životinjama koje su u nerijetkim slučajevima već u poluraspadnom stanju, moraju imati i izvana i iznutra posebno prilagođeno tijelo.

Vanjske prilagodbe uključuju snažan kljun (koristi im za trganje hrane), glavu i dugi vrat prekriven samo paperjem (omogućuje im hvatanje hrane duboko iz unutrašnjosti životinje), kratke, tupe kandže i noge prilagođene hodanju (a ne hvatanju plijena), te duga, široka krila neophodna za duge letove prilikom traženja hrane.
Unutarnje prilagodbe se odnose na razgradnju pojedene hrane koja obiluje bakterijama i virusima. Probavni i crijevni trakt im se toliko razvio da im je želudac postao otporan na toksične produkte raspalih bjelančevina, dok enzimi njihova crijevnog trakta ubijaju gotovo sve opasne bakterije. Kako bi se izvana zaštitili od bakterija i virusa, razvili su vrlo visoke higijenske navike. Naime, kupaju se poslije svakog obroka, a glavu i vrat nakon kupanja izlažu suncu, čime omogućuju dezinfekciju nabora kože.

Načini podizanja i tipovi leta

Podižu se na dva osnovna načina. Prvi je podizanje na tzv. liftovima koji nastaju kad vjetar udara u liticu ili kosinu na brdu i podiže se. Takvo se podizanje zove "jedrenje nad kosinom" i jedan je od osnovnih načina jedrenja supova na Cresu, i to za juga, ali uglavnom za bure te im taj način omogućuje podizanje na visinu od 500 do 600 metara. Za podizanje na veće visine, ili u vrijeme kad nema vjetra, supovi se služe tzv. "terminalima", uzlaznim strujanjima zraka koja nastaju na otvorenim površinama koje se zagrijavaju brže od okolnog tla. Uz pomoć takvih strujanja nerijetko se podižu do visina preko nekoliko tisuća kilometara a zabilježen je i slučaj kad se jedan sup na visini od 10 800 metara, na kojoj je temperatura -50°C a zraka gotovo da nema, sudario s vojnim mlažnjakom. Time su supovi postavili rekord u visini leta među pticama.
Osnovni tipovi leta se dijele na jedrenje i na klizeći let. Pri jedrenju, za vrijeme kojeg uopće ne mašu krilima, lebde brzinom od 40 - 60 km/h te troše samo 1/30 energije koju bi potrošili za vrijeme aktivnog leta. To im omogućuje dugotrajno letenje bez poteškoća od po nekoliko sati. Klizeći let je aktivni način leta pri kojem dostižu brzine od 120 km/h no njega koriste vrlo kratko i rijetko, uglavnom u pomanjkanju zračnih strujanja
ZANIMLJIVOSTI

Bjeloglavi supovi pripadaju zaštićenim životinjama Hrvatske i svijeta i upravo zbog malog broja jedinki te vrste te zbog konstantnog opadanja njihovog broja. Kao primjer se mogu navesti zemlje Europe u kojima je kritična situacija. U zemljama bivše Jugoslavije je još prije 5-10 godina živjelo 200 - 300 parova, a na početku 1990. godine taj se broj smanjio na 100-150 parova. U Rumunjskoj su potpuno nestali kao i u Francuskoj.

Do naglog izumiranja dolazi posebice u drugoj polovici 20. stoljeća. Razlozi su brojni a jedini krivci su ljudi. Načini na koje ljudi ugrožavaju bjeloglave supove mogu biti izravni ili neizravni.
Izravno su ugroženi postavljanjem otrovnih meka za vukove i lisice, na čijem se lešu tako otruje mnogo supova jer oni nisu imuni na umjetne otrove poput strihnina ili cijanovodika. U nekim ih krajevima još love iz trofejnih razloga, a ima i međunarodnog šverca živim supovima i njihovim jajima koja završe kao trofeji kod privatnih kolekcionara diljem svijeta.
Neizravni načini ugrožavanja su brojniji.
Uznemiravanje u vrijeme gniježđenja koje je isto jedno od važnijih. Tako se alpinizmom u kanjonu NP "Paklenica" ugrožava tamošnja kolonija dok prolazak turističkih glisera ili ronjenje neposredno ispod gnijezda na Kvarneru ugrožava kolonije na otocima Cresu, Krku, Prviću i Plavniku. Naime, roditelj se može uplašiti i ostaviti gnijezdo nečuvano te za to vrijeme gavran može otkriti i pojesti jaje, pa čak i mladog ptića. Također je česti slučaj da se mladi ptići pri prvim pokušajima leta uplaše buke i padnu u more iz kojega ih roditelji ne mogu izvući i tako pogibaju.
Veterinarske mjere koje nalažu zakopavanje uginule stoke, koja time postaje nedostupna supovima
Lovna regulacija broja divljači, pri čemu divljač više ne ugiba prirodnom smrću, jer se ranije odstranjuje. Tako se uvelike smanjuje potencijalni fond hrane.
Prodorom civilizacije u njihova staništa kao što je slučaj u Srbiji gdje je gradnja akumulacije uzrokovala poplavljivanje gnijezda. U Makedoniji je pak gradnja kamenoloma uzrokovala uništavanje litice na kojoj je bila kolonija supova te su time supovi skoro u potpunosti nestali sa tog područja. Drugi način na koji ih ugrožava pojava civilizacije je gradnja električnih dalekovoda na koje supovi nalijeću te to izaziva elektrokuciju ili prijelom krila.
Osim svih navedenih uzroka možda je najveća opasnost za njihovu budućnost smanjenje ukupnog broja ovaca. Dok su se ovce uzgajale ekstenzivnim stočarstvom njihov mortalitet je bio povećan i supovima je tako bila osigurana hrana. No danas se prešlo na intenzivan uzgoj (zimsko dohranjivanje, janjenje u torovima itd.) i tako su supovi ostali bez osnovnog resursa hrane. Takav se primjer dogodio na Siciliji, gdje više nema supova, iako ima 20 milijuna ovaca - ali u intenzivnom uzgoju.
Nabrojano je jako puno uzroka izumiranja i za sve od njih postoje primjeri u svijetu te je upravo zato važno započeti rad na njihovom održavanju jer kad jednom njihov broj na nekom području padne na kritični minimum od nekoliko parova (zbog specifičnog traženja hrane u čemu mora sudjelovati veći broj supova) oni izumiru u potpunosti na tom prostoru.